"Kako Civilizacija Pretvara Boga u Kod"

Savremeni svijet sve više liči na pozornicu na kojoj se svetost pretvorila u spektakl, a čovjek u publiku koja više ne zna je li došla da se divi, da konzumira, da vjeruje ili da zaboravi. Duhovnost je postala roba, ritual je postao sadržaj, a Bog, umjesto da bude neizrecivi temelj smisla, sve se više pretvara u projekciju - doslovno i metaforički. Kada religijske institucije podižu holograme na nebo, kada se vjerske poruke serviraju kroz algoritamske filtere i kada molitva postane viralni trend, više nije potrebno filozofsko čeđenje da se zaključi kako je svetost prestala biti sakralna. Ona je postala funkcionalna, upotrebljiva, atraktivna, a time i potrošna.

Današnj čovjek ne napušta duhovnost zat što je prevaziđena, nego zato što mu je servirana u formi koja vrijeđa samu ideju duhovnosti. Kada vjera postane dekoracija, ona prestaje biti put. Kad Bog postane marketinška tema, on prestaje biti Bog. Kad religija zamjeni tišinu spektaklom, ona gubi jedinu stvar na kojoj se ikada temeljila svoju snagu - dubinu. Sve ostalo je imitacija: sjajno upakovana, medijski vješto plasirana, vizualno raskošna imitacija koja umara dušu istom brzinom kojom očarava oko.

U takvom svijetu fanatizma raste ne dokaz religijske snage, nego dokaz duhovne pustoši. Fanatik nije čovjek velike vjere; on je čovjek velike praznine. Njegova agresija nije znak prisutnosti Boga, nego odsutnosti unutarnje strukture. Religijske institucije, u pokušaju da povrate relevantnost u svijetu kojeg su same pomogle oblikovati u estetski i informacijski cirkus, često pristaju na najopasniji kompromis: hrane površinu, ali zanemaruju dušu. Njeguju identitet, ali zanemaruju savjest. Nude pripadnost, ali ne nude smisao. I tako se fanatzam širi kao infektivna energija u društvu koje više ne prepoznaje razliku između duhovnog žara i emocionalne histerije.

U isto vrijeme, tehnologija izrasta u novog svećenika - hladnog, preciznog, neumoljivog. Algoritmi znaju što čovjek želi osjetiti prije nego što on sam to shvati. Znaju ga dirnuti, umiriti, nadražiti, oduševiti ili prestrašiti. Današnja tehnologija ne proizvodi znanje, nego utiske. Ne oblikuje razum, nego osjetilo iskustvo. Ne poziva na razmišljanje, nego na reakciju. I zato ne treba da nas čudi što mnogi više vjeruju digitalnim čudima nego vlastitoj savjesti. Ako se pred očima pojavi nebeski lik, projekcija, svjetlosna figura na nebu - masa će povjerovati da je to znak. Ne zato što su ljudi infaltilni, ( dječije ponašanje ) nego zato što su spirtualno neishranjeni. Kada se duhovni apetit ne hrani istinom, on guta vizualne stimulacije bez ikakve otpornosti.

Najopasniji aspekt svega toga nije sama tehnologija, nego simbioza tehnologije, religijske simbolike i društvene manipulacije. Kada se Bog pretvori u istrument, svaka zloupotreba dobija aureolu ( blistavi krug koji se pojavljuje iza svetaca ) moralne opravdanosti.

"Bog tako želi" postane najefikasnija lozinka za opravdanje bilo čega: mržnje, podjela, političkih interesa, socijalnog inženjeringa, kulture dominacije. Istina se lako žrtvuje na oltaru koristi, a Bog se pretvara u najprofitabilniji brend svijeta. Nema obmane učinkovitije od one koja se naziva božanskom. I nema laži opasnije od one koja tvrdi da je istina.

U takvom okruženju logično je da se sve čini kao da se Bog povukao - ne iz svijeta, nego iz institucija koje su ga pretvorile u alat. Ako postoji nešto poput božanskog, ono ne može opstati u okruženju koje svetost koristi kao politički resurs, ritual kao marketinšku koreografiju, a duhovnost kao emocionalni signal za masovne reakcije. Bog, kakav god da je, ne može biti u sustavu koji traži poslušnost, a ne savjest. Ne može biti u ceremoniji koja nudi utjehu, ali ne i istinu.

Dakle, Bog možda nije nestao - možda je samo uzmaknuo pred vulgarnim oblikom religioznosti koja se danas prodaje kao duhovnost. Možda nije napustio čovjeka, nego institucije koje više ne služe čovjeku. Možda se povukao iz buke, jer ga se više ne može čuti ondje gdje ga se oduvjek moglo naći - u tišini, u svjesti, u djelu koje se čini nenametljivo, nevidljivo, bez publike i bez spektakla.

Ali najveća tragedija nije povlačenje Boga. Najveća tragedija je povlačenje čovjeka.

Društvo koje zamjenjuje tišinu bukom, dubinu efektima, smisao identitetom i dušu algoritmom ne može sačuvati čovječnost. Čovjek postaje funkcija, profil, statistika, metež podataka koji šumi, ali ne govori. Postaje publika vlastitog života, posmatrač vlastitih uvjerenja. U tom procesu najprije nestaje istina, zatim nestaje duhovnost, a na kraju nestaje i čovjek.

Ako u svijetu još ima prostora za nešto je nalik svetom, ono se nalazi u institucijama, ne u projekcijama, ne u ritualnim spektaklima, ne u digitalnim halucinacijama. Svetost se povukla tamo gdje jedino može preživjeti: u čovjekovu sposobnost da se odupre laži, da razlikuje dubinu od imitacije, da odbije spektakl, da traži istinu i da se pobuni protiv vlastite površnosti. Bog, ako postoji, ne traži aplauz. Čovjek, ako želi ostati čovjek, mora prestati biti publka. Možda je najdublja istina našeg vremena upravo ovo: nije pitanje postoji li Bog.

Pitanje je postoji li još čovjek koji je u stanju prepoznati Boga - čak i kada ga više niko ne prikazuje na nebu.

Nastavite i dalje pratiti : www.express-blog.com

Pišite svoje komentare!