"Za svjetlost što tinja"

U sjeni dima, pod zvjezdama što šute,

djeca Gaze sanjaju - i kad snove im kradu.

U očima im more, duboko i plavo, al' oko

njih samo pepeo i strah.

Jedna lutka bez ruke, leži kraj zida, gdje

juče je čula majčin glas i smjeh brata.

Sad tišina viče, jače od svakog krika - k'o

da nebo plače, a zemlja ostaje gluha.

Nisu stigli nacrtati djetinstvo kredom, ni

naučiti brojati zvijezde u noći.

Njihovi dani kratki, ali srca velika, vole

igru, sunce, i kruh topli u ruci.

I dok svijet okreće glavu, zaborav brzo

dođe, njihove riječi, neizgovorene, lebde

u vjetru.

Zato pišem za njih, što nisu stigli reći,

da su djeca,samo djeca - i ništa više.

Neka stih bude zagrljaj, kad ruke ne

mogu, neka riječ bude utočište, kad je

dom zgarište.

Jer svako djete, i u Gazi i svuda, ima

pravo na osmjeh - i na svitanje bez tuge.