" Biblija kao urbanistički plan "

Savremeni diskurs o Izraelu i Palestini gotovo opsesivno insistira na pojmovima poput "sigurnosti," "reakcija" i "kompleksnost". Taj jezik ne služi objašnjenju, nego odvraćanju pogleda. Jer ono što se danas dešava u Gazi i sa njenim stanovništvom, kao i na Zapadnoj obali nije niz spontanih odluka, već rezultat dugotrajnog ideološkog kontinuiteta u kojima se religijski tekst, politička moć i teritorijalna praksa sjedinjuju u jedan projekt.

U središtu tog kontinuiteta nalazi se selektivno, doslovno i politički upotrebljeno čitanje biblijskih tekstova, naročito ratnih i eshatoloških odlomaka poput Zaharije 14:1-9. Taj tekst ne govori o miru, suživotu ili univerzalnoj pravdi, nego o osvajanju Jerusalema, razaranje grada, raseljavanju stanovništva i uspostavi isključivo božanske vlasti nad zemljom. On je brutalan, teritorijalan i isključiv. Upravo zato je pogodan za ideološku instrumentalizaciju.

Tvrdnja da se takvi tekstovi danas ne "sprovode" jer ne postoje zvanični dokumenti predstavlja svjesno nerazumjevanje načina na koji politika funkcioniše. U praksi, namjera se rijetko iskazuje eksplicitno. Ona se čita iz ponavljanja obrazaca: iz zakonodavstva, vojnih operacija, urbanističkih odluka i demografskih strategija. Kada se desetljećima negira postojanje palestinskog naroda, kada se sistematski odbacuje svaka mogućnost njihove državnosti ili pune jednakosti, kada se šire naselja na Zapadnoj obali uprkos međunarodnom pravu i kada se Palestincima ostavlja samo izbor između podređenosti i odlaska, tada više nije potrebno izgovarati religijski motiv naglas. On je već ugrađen u strukturu države.

U tom kontekstu, Gaza predstavlja ekstremnu, ali logičnu fazu procesa. Sistematsko uništavanje stambenih četvrti, infrastrukture, bolnica, izvora vode i osnovnih uslova za život ne može se objasniti isključivo vojnim ciljevima. Kada se teritorij učini praktično nenastanjivim, a zatim se govori o "dobrovoljnoj emigracij," riječ je o modernoj formi prisilnog raseljavanja. Bombarderi i bageri postaju sredstva demografske politike.

Ovdje se pojavljuje i naizgled priferni, ali strateški važni potezi: intenziviranje izraelskog interesa za odnose s entitetima i državama izvan neposrednog bliskoistočkog okvira, uključujući afrički Rog. Razgovori i politički signal u vezi sa priznavanjem Somalilanda ne mogu se posmatrati izolirano. U kontekstu otvorenih izjava izraelskih zvaničnika o "riješenjima izvan Gaze" i "regionalnim aranžmanima," takvi potezi djeluju kao testiranje međunarodnog terena: koliko daleko može ići u normalizaciji ideje preseljenja stanovništva bez formalnog priznanja i da se radi o prisili.

Ne radi se nužno o tome da je Somaliland već "odredište," za preseljenje Palestinaca, nego o tome da se koncept preseljenja Palestinaca izvan historijske Palestine polako uvodi u političku realnost. Prvo kao teorijska opcija, zatim kao diplomatska špekulacija, a na kraju kao "humanitarno riješenje ", preciznije, u konačni dobro isplanirani cilj. Tako su funcionirali i drugi kolonijalni projekti u historiji: logistika je uvijek dolazila nakon ideologije, ali prije javnog priznanja cilja.

Benjamin Netanyahu i njegovi ideološki saveznici ne predstavljaju anomaliju u izraelskoj historiji. Od Ben Guriona, koji je otvoreno govorio o Bibliji koja daje isključivo Židovima pravo na zemlju, do današnjih religijsko-nacinalnih političara poput Bazela Smotricha koji sprovodi čiščenje Palestinaca i njihovih naselja na Zapadnoj obali, postoji jasan kontinuitet u shvatanju teritorija kao božanski garantovanog za Židove, a palestinskog prisustva kao privremenog problema, za koji smatraju da je došlo vrijeme za konačni progon.

Često se, kao odbrana, ponavlja da "nisu svi Židovi za to." To je tačno, ali politički nebitno.

Historiju ne oblikuju svi, nego oni koji imaju moć. Mala, ideološki motivisana skupina, ako kontroliše vladu, vojsku i zakonodavstvo, u stanju je provesti projekte koji pogađaju milione ljudi. To nije optužnica protiv jednog naroda ili vjere; to je opis mehanizma vlasti.

Nije pogrešno reći da se današnja realnost itekako "poklapa" s biblijskim tekstovima. Ona se s njima svjesno i planski proizvodi.

Proročanstvo se ne ispunjava - ono se pretvara u politički program, a Bog se koristi kao štit od odgovornosti. Svijet koji to odbija imenovati pravim imenom, koji se zadovoljava pogledom s poluotvorenim okom i retoričkim osudama bez posljedica, postaje pasivni saučesnik.

Dok se religijski tekst koristi kao legitimacija teritorijalne ekskluzivnosti, a raseljavanje kao tehnički problem koji treba "riješiti," nasilje će se nastavljati. Ne zato što je neminovno, nego zato što je dozvoljeno.

Proročanstvo kao plan: Zaharije 14 i politika izvršenja

Da bi se razumjela dubina opasnosti religijsko-političkog okvira koji danas oblikuje stvarnost Palestine, neophodno je suočiti se direktno s tekstom koji se često prešućuje ili alegorizira tek kada njegove posljedice postanu vidljive na terenu. Zaharije 14:1-9 nije marginalni odlomak, niti poetska metafora. To je ratni, teritorijalni i eshatološki tekst, čija doslovnost upravo zato zahtjeva odgovornu analizu.

Doslovni tekst : Zaharija 14:1-2

Eshatološki boj : Sjaj Jeruzalema

Gle, dolazi dan Jahvin kada će se podjeliti plijen usred tebe. I sabrat će sve narode u Jeruzalem u borbu. I zaposjest će grad, opljačkati kuće i silovati žene. Polovina će grada otići u izgnanstvo, ali Ostatak neće biti istrijebljen iz grada. ( K. C. )

Ovdje nema simbolike koja bi se mogla ignorisati. Grad se osvaja. Kuće se pljačkaju. Žene se siluju. Polovina stanovništva mora biti protjerana. To je eksplicitni opis nasilnog raseljavanja. Ako se ovaj tekst čita doslovno - a upravo ga tako čitaju određeni religijsko-nacionalni krugovi - onda je raseljavanje sastavni dio božanskog poretka, a ne nuspojava rata.

Zaharija 14:3-5 - Bog kao ratni Subjekt

Tada će Jahve izaći i boriti se protiv tih naroda kako on zna ratovati u dan ratni. Noge će mu, u dan onaj, stajati na Gori maslinskoj koja je nasuprot Jeruzalemu na istoku i raskolit će se Gora maslinska po srijedi, između istoka i zapada, u golemu dolinu jedna će se polovina pomaknuti na sjever, a druga na jug. Dolina gore moje bit će ispunjena od Gore pa do Jasola i bit će zakrčena kao što je bila zakrčena poslije potresa u dane Uzije, kralja judejskog. Tada će doći Jahve, Bog tvoj, i svi sveci s njim.

( K. C. )

Ovdje Jahve nije neutralni sudija. On je aktivni ratnik. Rat nije tragedija koju treba izbjeći, nego sredstvo kroz koje se uspostavlja novi poredak. Kada se ovakav teološki okvir prenese u politiku, rat prestaje biti moralni problem, a postaje "nužnost," "sudbina," ili "ispunjenje."

U tom kontekstu, kada izraelski političari govore o ratu kao neizbježnom, o potpunom uništenju Gaze kao "cijeni sigurnosti," ili o Palestincima kao "demografskom problemu," oni se ne pozivaju nužno na ovaj tekst riječima - ali djeluju unutar njegove logike.

Zaharija 14:6-9 - isključiva vlast

U dan onaj neće više biti ni studeni ni leda. Bit će to dan čudesan - znade ga Jahve - ni dan ni noć, i u vrijeme večeri bit će svjetlo. U onaj dan žive će vode poteći iz Jeruzalema, pola prema moru zapadnom. Bit će to ljeti i zimi. Jahve će biti kralj nad svom zemljom.

( K. C. )

Ovdje se uspostavlja apsolutni suverenitet.

Jednog Boga, jedna vlast, jedna zemlja. Ne postoji prostor za politički prularizam, nacinalnu ravnopravnost ili suživot različitih kolektiva sa jednakim pravima. U političkoj praksi, ova vizija se prevodi u odbacivanje palestinske države i insistiranje na etničko-religijskoj dominaciji. To je tačka u kojoj se tekst i politika najjasnije susreću.

Kada Bezael Smotrich govori o "dobrovoljnoj emigraciji," kada se doseljenički pokret širi uz zaštitu vojske, kada se palestinska sela brišu sa male, maslinjaci uništavaju, a Gaza ravna bagerima i bombama, ne radi se o stihijskim dogaɗajima. Radi se o terenskoj primjeni ideologije u kojoj je raseljavanje normalizirano, a otpor demoniziran. U tom svijetu, politički potezi poput otvaranja pitanja Somalilanda ne djeluje kao izolirane diplomatske inicjative, nego kao sondiranje svijeta : koliko je međunarodna zajednica spremna tolerisati ideju preseljenja Palestinaca izvan njihove historijske zemlje, ako se to predstavi kao regionalni ili humanitarni aranžman.

Kada otvorimo i drugo oko, vidimo Zaharija 14:1-9 ; kao operativni dokument, dok se istovremeno insistira da "nema dokaza o namjeri." Namjera se, međutim, ne nalazi u jednom potpisu ili govoru. Ona se nalazi u dosljednosti djelovanja.

Zato nije radikalno reći da se ovdje ne radi o "poklapanju događaja" sa biblijskim proročanstvom nego o njegovom svjesnom izvršenju.

Radikalno je praviti se da to ne vidimo.

Pročitajte i ostale članke :

• "Treći hram" i "Kraljevstvo na zemlji"

• "Biblijski projekt bez kompromisa" itd.

Nastavite i dalje pratiti;

www.express-blog.com

Prijavi te se na besplatni istraživački Blog!