" Grenland senzor svijeta i geostrateška nekretnina "

Ideja da Sjedinjene Američke Države kupe Grenland od Danske, koju je Donald Trump javno iznio 2019. godine tokom svog prvog predsjedničkog mandata, u početku je djelovala kao politička bizarnost, gotovo anegdota dostojna tabloida. Međutim, površno odbacivanje te ideje kao "hir jednog nepredvidivog predsjednika" pokazalo se kao ozbiljna greška. Ja,to nisam tako posmatrao, nego sam pomno pratio i istraživao, zašto se ta izjava desila uz bezbroj drugih, a koje su se ticale Bliskog istoka, a sad i Grenland ! Kada se Trumpova inicjativa sagleda u širem istorijskom, geopolitičkom i strateškom kontekstu, ona se razotkriva kao simptom duboko ukorjenjene imperijalne logike, kontinuiteta američke ekspanzionističke politike i promjene paradigme globalne moći u 21. stoljeću.

Trumpova namjera da kupi Grenland nije nastala u vakumu. SAD su još 1876. godine kupile Aljasku od Rusije, a interes za Grenland se ponavljao i tokom 20. stoljeća, naročito nakon Drugog svjetskog rata. Već tada su SAD uspostavile trajno vojno prisustvo na Grenlandu, uključujući bazu Thule (danas Pituffik Space Base), čime je ostrvo faktički ušlo u američku sigurnosnu orbitu. Trumpova ideja, stoga, nije bila radikalan prekid s prošlošću, već pokušaj da se formalizuje ono što je decenijama postojalo de facto: strateška kontrola nad jednom od najvažnijih tačaka sjeverne hemisfere.

Ono što Trumpovu inicjativu čini posebno problematičnom jeste način na koji je Grenland tretiran - ne kao politička zajednica sa pravom na samooprijedjeljenje, već kao objekat, resurs i geostrateška nekretnina. U javnom izjavama nije bilo gotovo nikakvog govora o volji stanovnika Grenlanda, njihovom političkom statusu unutar Kraljevine Danske ili dugoročnim posljedicama po njihovu autonomiju. Takav pristup podsjeća na kolonijalni mentalitet 19. stoljeća, u kojem se teritorije kupuju, prodaju i razmjenjuju bez učešća ljudi koji na njima žive.

Trumpova reakcija na odbijanje Danske dodatno je razotkrila suštinu te namjere. Kada je danska premijerka ideju nazvala "apsurdnom," Trump je otkazao zvaničnu posjetu Danskoj, čime je pitanje Grenlanda iz sfere "neobične ideje" prešlo u otvoreni diplomatski sukob. Taj potez nije bio samo izraz lične uvrijeđenosti, već signal da SAD Grenland ne posmatraju kao marginalno pitanje, već kao strateški interes prve kategorije. Takva reakcija upućuje na zaključak da kupovina Grenlanda nije bila improvizacija, već test - pokušaj da se ispita granica međunarodne prihvatljivosti američkih ambicija.

U pozadini Trumpove inicjative nalazili su se jasni strateški razlozi: otapanje arktičkog leda, nova pomorske rute, pristup rijetkim mineralien,ali prije svega - vojno-sigurnosna dimenzija. Grenland je ključna tačka za rano upozorenje na raketne napade, satelitski nadzor i kontrolu sjevernog prilaza Sjevernoj Americi. U tom smislu, Trumpova ponuda nije bila ekonomska, već civilna fasada za duboko militarizirani interes. Kupovina Grenlanda značila bi uklanjanje čak i formalnih političkih ograničenja američkog djelovanja na toj teritoriji.

Važno je naglasiti da Trumpov prvi mandat predstavlja prelazni trenutak u američkoj politici: povratak sirovog realizma, otvorenog govora o moći i odbacivanje diplomatskih eufemizama. Ideja o kupovini Grenlanda bila je brutalno iskrena - ono što se ranije radilo tiho, sada je izgovoreno naglas. Upravo zbog toga ta ideja zaslužuje ozbiljnu analizu, a ne ismijavanje. Ona je signalizirala spremnost SAD da u novim globalnim okolnostima redefinišu pojam suvereniteta, teritorije i međunarodnog prava.

U tom smislu, Trumpov prvi mandat nije bio izuzetak, već nagovještaj. Grenland se pojavio kao simbol svijeta koji ulazi u novu fazu geopolitičkog rivalstva, gdje se Arktik više ne posmatra kao periferija, već kao centralno bojno polje budućnosti - ne nužno oružjem na zemlji, već senzorima, satelitima, raketnim sistemima i kontrolom prostora iznad planete.

Ovo istraživanje, stoga, ne zaključuje da je Trump "htio Grenland zbog hira," već da je njegova namjera bila logičan, iako brutalno iskren, izraz dugoročnih strateških planova SAD. Upravo zbog toga, razumjevanje te epizode predstavlja nužan uvod u dublju analizu hladnoratovskih projekata, nuklearnih incidenata i tajnih infrastruktura koje su već decenijama utkane u led Grenlanda - čime se otvara prostor za drugi, još mračniji sloj priče.

Grenland kao hladnoratovsko bojište: nuklearni incident 1968. i arhitektura tajne ispod leda

Ako je Trumpova namjera da kupi Grenland u prvom mandatu predstavljala otvorenu artikulaciju imperijalne logike 21. stoljeća, onda je hladnoratovska historija tog istog prostora dokaz da ta logika nije nova, već duboko ukorjenjena i sistematski sprovođena decenijama, daleko od očiju javnosti. Grenland nije tek strateška tačka koja je "tek sada" postala važna; ona je od samog početka nuklearne ere bio jedno od njenih najtiših, ali najopasnijih središta.

Najkonkretniji i najuznemirujući dokaz te činjenice dogodio se 21. januara 1968. godine, kada se američki bombarder

B-52G Szratofortress, naoružan sa četiri termonuklearne bombe tipa B28, srušio u blizini baze Thule na sjeverozapadu Grenlanda. Avion je bio dio operacije Chrome Dome - stalne zračne patrole nuklearno nauružanih bombardera koji su neprekidno kružili oko granice Sovjetskog Saveza, spremni na trenutni nuklearni udar. Sama činjenica da su nuklearne bombe neprekidno bile u zraku (24h), iznad okeana i polarnih oblasti, predstavlja vrhunac hladnoratovske paronije i sistematskog rizika bez presedana.

Pad aviona izazvao je konvencionalnu eksploziju, ali ne i nuklearnu detonaciju. Ipak, radioaktivni materijal se raspršio po ledu i moru, kontaminirajući područje i izlažući vojnike i lokalne radnike opasnim dozama zračenja. Incident je odnah zataškan, umanjen u javnim izjavama i diplomatski "saniran" između SAD i Danske, uprkos činjenici da je Danska formalno imala politiku zabrane nuklearnog oružja na svojoj teritoriji. Time je Grenland postao prostor na kojem su međunarodni sporazumi prestajali važiti čim bi se sudarili sa američkim strateškim interesom.

Ovaj incident nije bio izuzetak, već simptom.

Jer paralelno s njim, i godinama prije i poslije, ispod leda Grenlanda se odvijao jedan od najambicioznijih i najradikalnijih vojnih projekata Hladnog rata - Project Iceworm. Pod njegovim okriljem izgrađen je Camp Century, tajni kompleks tunela, objekta i infrastrukture zakopanih 30 do 40 metara ispod ledenog pokrivača.

Taj "grad pod ledom" nije bio samo eksperiment u ekstremnim uslovima, već probni poligon za ideju koja je danas gotovo nezamisliva: razmještanje stotine nuklearnih projektila ispod ledene ploče, mobilnih i praktično nedetektabilnih.

Camp Century je imao vlastitu elektranu, grijanje, spavaonice, labaratorije, bolnicu i komandne prostore, kao i željeznički transport. Bio je predstavljen kao naučni itraživački kamp, ali njegova prava svrha bila je strogo vojna. Led je trebao biti saveznik - prirodni štit, kamuflaža i oružje istovremeno. Međutim sama priroda se pokazala kao nepouzdan partner: ledena ploča se kretala, tuneli se deformisali, a projekt je napušten 1967. godine. Ono što nije napušteno jeste nasljeđe - radioaktivni otpad, hemikalije i infrastruktura ostavljena ispod leda, uz predpostavku da će led "zauvjek" ostati stabilan.

Upravo tu se hladnoratovska prošlost direktno sudara sa savremenim svijetom. Klimatske promjene, topljenje leda i nova tehnologija otkrivaju ono što je decenijama bilo skriveno. Grenland više nije samo historijski arhiv militarizma, već aktivni problem sadašnjosti. Ostaci Camp Centuryja nisu samo ruševine - oni su dokaz da su strateški interesi velikih sila često kratkovidni, vođeni logikom trenutne dominacije, bez ikakve odgovornosti prema budućim generacijama.

Kada se ova historija sagleda u cjelini, Trumpova ideja o kupovini Grenlanda prestaje biti ekscentrična epizoda i postaje logičan nastavak iste matrice: kontrola teritorije radi kontrole neba, svemira i globalne ravnoteže straha. Razlika je samo u tehnologiji. Tamo gdje su nekada bile nuklearne bombe u avionima i rakete pod ledom, danas su sateliti, senzori, infracrveni sistemi, svemirski nadzor i rano upozorenje. Grenland ostaje isti - ključna tačka - samo su sredstva sofisticiranija, a retorika suptilnija. U tom smislu Grenland, nije periferija historije, već njen koncentrat. On je mjesto gdje se ogoljava istina o modernoj moći: da se ona ne zasniva na teritoriji radi teritorije, već na nadzoru, prednosti i sposobnosti da se vidi, detektuje i reaguje prije svih drugih. Nuklearni incident iz 1968. godine i tajni grad pod ledom nisu anomalija, već temelji tog sistema. Trumpova namjera da Grenland stavi pod direktnu američku kontrolu samo je najnoviji čin u dugoj drami u kojoj led skriva više istine nego što je svijet spreman da prizna.

Trench - tunel koji vodi u Camp Century

Ako su hladnoratovski projekti na Grenlandu predstavljali arhitekturu straha zasnovanu na nuklearnom uništenju, savremena uloga tog prostora zasniva se na nečemu suptilnijem., ali jednako moćnom: informaciji. Grenland je danas prije svega senzor - tiha, hladna platforma za rano upozorenje, praćenje i kontrolu prostora koji se proteže od dubokog svemira do atmosfere Zemlje. Upravo u toj transformaciji leži ključ razumjevanja zašto Grenland i dalje izaziva nelagodu, sumnju i bujanje teorije zavjere.

Američka baza Pituffik (nekad Thule) danas nije klasična vojna baza u tradicionalnom smislu. Ona je čvorište svemirske infrastrukture: radarski sistema za rano upozorenje na balističke rakete, infracrvenih senzora za detekciju lansiranja, satelitske komunikacije i praćenja objekata u orbiti. U doba kada se rat ne vodi samo na zemlji, već u svemiru i kroz podatke, Grenland je jedna od rijetkih tačaka na planeti s geografijom koja omogućava gotovo idealan nadzor sjeverne hemisfere.

Ovdje se mora jasno razdvojiti činjenica od spekulacije: nema javno dokazanih aktivnih nuklearnih baza pod ledom, niti potvrđenih tajnih raketnih gradova nove generacije. Međutim,jednako je tačno da je ogromna količina aktivnosti klasifikovana, a transparentnost minimalna. Neobične pojave na nebu iznad Grenlanda, o kojima povremeno svjedoče stanovnici i osoblje baze, često se tumače kao NLO ili "nepoznati objekti." Problem postaje kada institucije odbijaju da pruže čak i osnovana objašnjenja. Tada "nepoznato" prestaje biti tehnički pojam i postaje narativ.

Grenland se, u tom smislu, nalazi na granici izmrmeđu objektivne strateške realnosti i subjektivne globalne paronije. On je istovremeno mjesto gdje se zaista testiraju sistemi za rano upozorenje na raketni rat i projekcije svemirske moći, ali i prazno platno na koje se projiciraju strahovi savremenog čovječanstva: strah od totalnog nadzora, gubitak kontrole, rata koji se više ne vidi dok ne bude prekasno. Ovdje se vraćamo na Trumpa - ne kao pojedinca, već kao simbol epohe. Njegova otvorena namjera da kupi Grenland bila je brutalno iskrena formulacija onoga što već postoji: Grenland je ključ infrastrukture moći, a ne romantični ledeni otok. Razlika između Trumpove retorike i prethodnih administracija nije u cilju, već u stilu. Ono što je nekada bilo skriveno iza jezika savezništva i sigurnosnih sporazuma, sada je izgovoreno direktno.

U konačnici, Grenland danas predstavlja upozorenje. Ne zato što skriva vanzemaljske baze ili tajne civilizacije, već zato što pokazuje koliko daleko su velike sile spremne ići da bi zadržale prednost u sistemu koji se sve više oslanja na prevenciju, nadzor i anticipaciju, a sve manje na otvoreni sukob. Ko kontroliše Grenland, ne mora značiti da kontroliše svijet - ali ima prednost da prvi vidi, prvi reaguje i prvi odlučuje. A u savremenoj geopolitici to često znači sve.

Grenland dakle nije misterija zato što je nepoznat, već zato što je previše poznat onima koji njime upravljaju, a nedovoljno objašnjen onima u čije ime se to navodno radi. Između leda i svemira, između historije i budućnosti, on ostaje tiha tačka gdje se susreću moć, strah i šutnja - i gdje se granica između legitimne sigurnosti i opasne dominacije sve teže razaznaje.

Kada se Grenland posmatra izvan hladnoratovske i savremene vojne perspektive, ostaje još jedan sloj njegove globalne percepcije - onj koji pripada području NLO fenomena, neobičnih pojava na nebu i teorije zavjere. Ovj sloj se često diskvalifikuje kao iracionalan ili marginalan, ali takav pristup propušta suštinu problena. Teorije zavjere ne nastaju u praznini; one su društveni odgovor na stvarne strukture tajnovitosti, moći i kontrole koje karekterišu upravo mjesta poput Grenlanda.

Grenland se u kolektivnoj svjesti savremenog svijeta pojavljuje kao "idealna lokacija" za skrivanje nepoznatog: geografski izolovan, klimatski ekstreman, rijetko naseljen i ispresjecan vojnim zonama zatvorenim za javnost. Kada se tome doda dokumentovana historija tajnih nuklearnih projekata, zataškanih incidenata i dugotrajne militarizacije, granica između opravdane sumnje i spekulativne mašte postaje prozirna. NLO narativi se tada ne pojavljuju kao dokaz nečega vanzemaljskog, već kao strateški jezik kojim javnost pokušava objasniti ono što joj je uskraćeno.

Brojne prijave neobičnih svjetala, brzih objekata i neidentifikovanih letjelica iznad Grenlanda tokom posljednjih decenija. Međutim, problem nije u samim pojavama, već u institucionalnom odgovoru na njih. Kada vojne strukture dosljedno odbijaju objašnjenja ili nude fragmentarne informacije "neidentifikovano" prestaje biti tehnička kategorija ona postaje politička.

Psihologija teorije zavjere funkcioniše na jednostavnom principu: gdje postoji moć bez transparentnosti, javlja se narativ bez provjere. Grenland je upravo takav prostor. On je dovoljno stvarno važan da se na njemu odvijaju operacije najvišeg strateškog nivoa, ali istovremeno dovoljno udaljen da javnost nema neposredan uvid u njih. U tom vakumu, NLO postaje metafora - ne nužno za vanzemaljce, već za strah od tehnologije koja prevazilazi razumjevanje i kontrole običnih ljudi.

Važno je naglasiti da savremene vlade, uključujući SAD, danas otvoreno priznaju postojanje "neidentifikovanih zračnih fenomena" (UAP), ali bez tvrdnje o njihovom porijeklu, često dodatno pojačava sumnju. Na mjestima poput Grenlanda, gdje se spajaju svemirski nadzor, raketni štit i testiranje novih tehnologija, svaka neobjašnjena pojava automatski dobija kosmičku dimenziju u javnoj percepciji.

U tom smislu, NLO fenomeni nad Grenlandom ne predstavljaju dokaz skrivene civilizacije, već ogledalo savremene geopolitike. Oni otkrivaju koliko je narativ kontrole, dominacije i nadzora postao toliko apstraktan i tehnološki udaljen da se doživljava kao "nezemaljski." Kada tehnologija nadmaši razumjevanje, ona prestaje biti politička i postaje mitološka.

Kada se pogled sa Grenlanda proširi na globalni poredak, pojavljuje se paradoks koji savremena geopolitika rijetko otvoreno priznaje: najveće sile svijeta se istovremeno predstavljaju kao međusobni rivali, a ipak ulažu ogromne resirse u infrastrukture koje podrazumjevaju kordinaciju, kompatibilnost i implicitno zajedničko razumjevanje prijetnje. Sjedinjene Američke Države, Kina, Rusija, Izrael i europske sile javno se nadmeću u vojnoj, tehnoloßkoj i političkoj moći, ali istovremeno razvijaju sisteme ranog upozorenja, svemirskog nadzora i odbrane koja bi, u slučaju isključivo međusobnog nuklearnog sukoba, bili ne samo besmisleni nego i simbolički. Ako bi došlo do totalnog nuklearnog rata između ovih aktera, ovaj planet - u ekološkom, biološkom i civilizacijskom smislu - ne bi preživjela. Ta činjenica je poznata svima. Upravo zato je logično postaviti potanje koje se sistematski izbjegava: zašto se onda i dalje ulaže u sisteme koji ne služe odvraćanju, već detekciji, praćenju i odgovru na nešto što dolazi spolja ili odozgo, a ne isključivo iz teritorije drugog rivala ?

Zajednički projekti u svemiru, implicitna koordinacija orbitalnih standarda, razmjena podataka o svemirskom otpadu, tihi dogovori o izbjegavanju sudara satelita i čak povremena saradnja u kriznim situacijama, pokazuju da postoji linija razuma koju ni najveći neprijatelji ne prelaze. Ta linija ne štiti države jedne od drugih - ona štiti planetarni sistem kao cjelinu. Upravo tu nastaje sumnja: da li se svijet priprema za nešto što nadilazi klasične zemaljske sukobe ? Ne mora se govoriti o "vanzemaljskoj prijetnji" da bi se priznalo da postoji kategorija nepoznatog. To nepoznato može biti tehnološko, prirodno ili kosmičko: astroidi, nekontrolisani svemirski objekti, nepoznati energetski fenomeni, ekstremni solarni događaji ili tehnologije koja još nisu javno priznate. Međutim, način na koji se razvijaju globalni senzorski sistemi sugeriše da se ne priprema odgovor na političkog protivnika, već na događaj koji ne pregovara, ne odvraća se i ne priznaje granice.

U tom kontekstu, rivalstvo velikih sila počinje djelovati kao sekundarni narativ, gotovo kao politička predstava za unutrašnju upotrebu. Ispod nje, postaje hladna, tehnička realnost: sistemi ranog upozorenja ne razlikuju zastave, već potpis - infracrveni, elektromagnetni, orbitalni. Grenland, svemir, polarne regije i duboki okeani postaju zajednički nervni sistem planete, a ne ismijavanje nacionalni

instrument.

Izrael, kao regionalna sila sa izuzetno naprednim odbrambenom tehnologijama, razvija sisteme koji se ne mogu objasniti samo lokalnim prijetnjama. Kina, Rusija ulažu u svemirske kapacitete koji nadilaze logiku teritorijalne odbrane. Europa, iako politički fragmentisana, ostaje duboko integrisana u globalnu sigurnosnu arhitekturu.SAD, kao centralni čvor tog sistema, ne gleda infrastrukturu samo da bi nadgledale druge države, već da bi imale prvi pogled na nepoznato. Ako bi prijetnja bila isključivo zemaljska, onda bi logika totalnog odvraćanja već odavno zaustavila ovakav razvoj. Ali nije. Umjesto toga, svijet gradi mrežu senzora, satelita i sistema koji više liče na planetarnu odbranu nego na kasični vojni savez. To ne znači da postoji jasno definisan neprijatelj - upravo suprotno. Sve ukazuje na pripremu za scenarij bez jasnog identiteta prijetnje, za događaj koji može biti neutralen, neprijateljski ili potpuno indiferentan prema ljudskim kategorijama dobra i zla.

Najuznemirujuća implikacija ove činjenice nije postojanje nepozbate prijetnje, već odsustvo javne rasprave o njoj. Ako se elita priprema za nešto što masa ne smije znati, to otvara duboka etička pitanja: ko odlučuje kad je čovječanstvo "spremno" za istinu i da li se sigurnost planete može graditi na trajnoj asimetriji ?

U tom svjetlu, Grenland prestaje biti izolovana studija slučaja i postaje simbol globalnog stanja. On je tačka gdje se susreću nacionalni interesi i planetarna nesigurnost,gdje se moć ne mjeri dominacijom nad drugim državama, već sposobnošću da se reaguje na nepoznato. Ako postoji zajednička prijetnja, ona možda nije ni neprijateljska - ali činjenica da se prema njoj odnosi sa tolikom tajnovitošću govori da je fundamentalno destabilizirajuća za postojeći poredak. Svijet se, možda po prvi put u historiji, ne priprema za rat protiv nekoga, već za susret sa nečim što ne razumije u potpunosti. A u tom susretu, pitanje više nije ko je najjači, već ko prvi vidi, ko prvi shvati i ko prvi odluči u ime svih ostalih.

Kada se svi prethodni slojevi poslažu - Trumpova namjera da kupi Grenland, hladnoratovska militerizacija leda, nuklearni incident iz 1968. godine, tajni grad pod ledom, savremeni svemirski nadzor, NLO fenomeni i paradoksalna saradnja velikih sila - postaje jasno da Grenland nije izuzetak u globalnoj strategiji moći, već njen najogoljeniji izraz. On je mjesto gdje se vidi ono što se drugdje pažljivo skriva: činjenica da se svijet ne priprema samo za ratove koje poznaje, već za scenarije koje ne zna kako da imenuje.

Trumpova ideja o kupovini Grenlanda bila je šokantna samo zbog svoje otvorenosti. Suština te ideje - potpuna kontrola nad strateškom tačkom planetarnog nadzora - već je decenijama ugrađena u ponašanje velikih sila. Grenland je,kroz historiju, tretiran kao prostor izuzet iz nornalnih političkih pravila: sporazumi su prilagoɗavani, incidenti zataškavani, a suverenitet relatizovan u ime "više sigurnosti." U tom smislu, Trump nije započeo novu politiku, već je nespretno razotkrio staru.

Hladni rat je na Grenlandu ostavio fizičke tragove - radioaktivni otpad, napuštene tunele i kontaminirani led - ali i mentalni obrazac koji traje do danas: uvjerenje da ekstremna prijetnja opravdava ekstremnu tajnost. Nuklearni incident iz 1968. godine pokazao je koliko je sistem bio spreman da rizikuje planetu u ime ravnoteže straha. Taj obrazac se nije raspao s krajem Hladnog rata; on se transformisao. Nuklearne bombe u zraku zamjenjene su satelitima u orbiti, a raketni tuneli senzorima i algoritmima. Savremeni Grenland više nije linija fronta između Istoka i Zapada, već čvorište globalnog nervnog sistema. On služi da vidi prije nego što se dogodi, da detektuje prije nego što se objasni i da reaguje prije nego što se politički artikuliše. Upravo zato je postao magnet za teorije zavjere. Ali paradoks je sljedeći: teorije zavjere nisu nužno odgovor na fantazije, već na nedostatak javno dostupne istine. Kada se ključni djelovi globalne sigurnosne arhitekture trajno skrivaju, javnost popunjava prazninu narativima koji često zvuče ekstremno - ali emocionalno logično.

Najdublje pitanje koje se provlači kroz sve ove tekstove nije da li postoji "nepoznati neprijatelj", već zašto se svijet ponaša kao da postoji. Velike sile, uprkos deklaretivnom rivalstvu, izbjegavaju poteze koji bi doveli do totalnog uništenja. One istovremeno grade sisteme koji ne služe osvajanju teritorije, već praćenju neba, orbite i prostora izvan klasične geopolitike. Takva infrastruktura nema smisla ako je krajnji ishod ionako planetarna smrt. Ima smisla samo ako se predpostavlja da će planeta morati da preživi - i da će neko morati da donosi odluke u realnom vremenu, bez javnog konsenzusa. U tom kontekstu Grenland postaje simbol nove epohe: epohe u kojoj moć više nije u oružju koje uništava, već u sistemima koji odlučuju šta je prijetnja,kada i kome. Ko kontroliše senzore, kontroliše narativ. Ko kontroliše narativ, kontroliše reakciju. A ko kontroliše reakciju, faktički upravlja sudbinom planete, čak i bez formalnog suvereniteta nad njom.

Najuznemirujući aspekt ove arhitekture nije mogućnost spoljne prijetnje, već normalizacija svijeta u kojem se ključne odluke pripremaju izvan javne svjesti. Čak i ako ne postoji jedinstven, svjestan "nepoznati neprijatelj," sama činjenica da se globalni sistem ponaša kao da postoji govori o dubokoj nesigurnosti savremene civilizacije. Grenland je tačka gdje se ta nesigurnost najjasnije vidi, jer tamo moć nema potrebu da se maskira - nema publike, nema izbora, nema buke.

Ovaj istraživački rad ne nudi konačan odgovor, jer ga vjerovatno nema. On nudi nešto drugo, možda važnije: okvir za razumjevanje. Grenland nije tajna zato što skriva istinu, već zato što otkriva previše, o tome kako svijet zaista funkcioniše kada misli da niko ne gleda. A pitanje koje ostaje otvoreno nije ko je prijetnja, već da li čovječanstvo ima pravo da zna za šta se zaprvo sprema.

Nastavite i dalje pratiti:

www.express-blog.com

Pišite svoje komentare!