Bog u dimu : Globalni fanatizam i pad svetosti

U ovom trenutku dok čitate ove riječi, negdje na Bliskom istoku gori. Vatra je stvarna, ali jednako tako simbolička. Gaza gori, gori Libanon, gori Zapadna obala, gori Izrael, gori Iran. Gori ideja svetog. I dok rakete paraju nebo, proroci šute, a vjernici navijaju za "svoje" - u ime Boga koji, ironijom sudbine, svima pripada. Ili nikom više.

U ratu koji su svi zvali svetim, izgubilo se sve što je svetost značila.

Religijski fanatizam više nije izoliran virus jedne civilizacije. On je metastazirao. Širi se poput vatre u suhoj travi, zahvatajući podjednako svima - i Izrael koji vjeruje da su od Boga izabrani da brane "obećanu zemlju"

bez obzira na cijenu, i islamiste koji u ime Allaha traže krv i osvetu, i pravoslavce koji pozivaju na sveti rat pod ikonama, i evangelike u SAD-u koji sveti tekst tumače kao geopolitički priručnik za kraj svijeta. Sve se pretvara u bitku između "našeg" Boga i "njihovog." A istina je - svi su izgubili Boga, jer su ga pokušali posjedovati.

Bliski istok: Mitološki epicentar.

U ovom trenutku, Bliski istok više nije samo geografski prostor - on je ideološka crna rupa. Tri velike monoteističke religije, sve pozivajući na istog pra oca Abrahama / Ibrahima, razdvojile su se u bezbroj podfrakcija, sekti, denominacija, koje se više ne mole- već sude, ratuju i spaljuju. Ne radi se više o vjeri - radi se o teritoriji, moći, simbolu. Sveti gradovi su postali ratna polja.

Gaza - sabirni centar patnje i politike.

Jerusalem - mjesto gdje svaki kamen nosi historiju, a svaka historija nosi pravo na nasilje.

Zapad: Križ u diplomatskoj ruci .

Sjedinjene Američke Države, sa svojim kršćansko - evangelističkim strukturama vlasti, otvoreno podržavaju određene strane sukoba pozivajući se na "biblijsko pravo." Neki od najuticajnijih političkih lidera vjeruju u doslovnu realizaciju apokalipse. Evangelisti ne žele mir- oni žele ispunjenje proročanstva. I zato, umjesto da budu mostovi, oni postaju gromobrani za nove oluje. Isto vrijedi i za djelove Europe, gdje Katolička crkva uglavnom čuti, dok se sekularni Zapad naoružava pod plaštom vrijednosti koje odavno više ne žive.

Rusija i pravoslavlje: Sveti rat protiv "dekadencije."

Na drugoj strani Rusija koristi pravoslavlje kao politički alat. Crkva blagosilja oružje, liturgija se prelijeva u vojnu propagandu, a sve to u ime borbe protiv "antihrišćanske zapadne civilizacije." Nema razlike između ambicije i fanatizma - samo razlika u ikonografiji.

I tako Bog postaje vojnik, ne svetac.

Globalni ratovi u ogledalu.

Svi vjeruju da su žrtve. I svi vjeruju da imaju svetinju koju treba braniti. U toj logici - svaki udar je samoodbrana, svako bombardiranje, je "teško, ali neophodno," a svaka smrt - "Božija volja." Pa se paljenje bolnica nazivaju "kolateralnim štetama," a ubijanje djece postaje "nusproizvodi rata." Jer kad se rat vodi u ime Boga - svaki zločin postaje sveta obaveza.

Fanatizam je danas globalna valuta. Njime se kupuju glasovi, njime se grade nacije, njime se proizvode vojske. Fanatik nije više luđak - on je legitimni akter međunarodnih odnosa. I kada svi polude u ime Boga - tko je ostao normalan ?

Religija bez proroka !

Religije su izgubile ono što ih je činilo svetim - glas proroka. Glas koji opominje, kritikuje, sumnja. Danas su religijske zajednice često korumpirane, institucionalno vezane uz političke interese, ili zastrašene da ne izgube svoj monopol nad masama. I tako svete knjige ostaju samo mrtva slova - jer nema tko da ih čita bez mržnje.

Bog nije mrtav - ali je protjeran !

Nitzsche je rekao: "Bog je mrtav. Mi smo ga ubili." ( K.C. )

Možda je samo otišla - umoran, pretvoren u karikaturu od strane onih koji su se zakleli u Njegovo ime. Jer više se Bog ne traži u tišini, u moralu, u samopreispitivanju. Traži se u topništvu, u teritoriji, u političkoj koristi. A kad se Bog pretvori u stvar korisnosti onda je to više Idol, a ne Bog.

Svijet poslije svetosti !

Ostaje pitanje - da li možemo zamisliti svijet poslije svetosti ? Ili barem svijet u kojem svetost nije izgovor za nasilje ? Možda nas čeka novo doba proroka - ne religijskih, već ljudskih, etičkih, tihih. Onima koji ne viču

"Bog je s nama," već pitaju: " Jesmo li mi dostojni Boga?" Onima koji ne dijele svijet na "nas" i "njih," već podsjećaju da smo svi, u konačnici, krv i prah.

I dok posljednje rakete budu padale, možda će netko, negdje, izgovoriti prvu iskrenu molitvu - ne za pobjedu, ne za osvetu, već za ljudskost.

I možda će tek tada - Bog opet biti Bog.